-PIŠE: protojerej- stavrofor dr Velibor Džomić

Poruka Svetog arhijerejskog Sabora o Kosovu i Metohiji od 10. maja ove godine je, ne bez razloga, u dobrom dijelu medija krštena kao „Apel Svetog arhijerejskog Sabora za Kosovo i Metohiju”. Očevidno, medijski poslenici su dobro uočili da nema suštinske razlike između Apela za odbranu Kosova i Metohije, obznanjenog pred Božić 2018. godine, koji je potpisalo 11 episkopa Srpske crkve, veliki broj sveštenika, monaha, akademika, intelektualaca i vjernika, i Poruke Svetog arhijerejskog Sabora o Kosovu i Metohiji, koja je već ušla u istoriju Srpske crkve. Saborska Poruka svjedoči da u našoj Crkvi postoji jedinstven stav o Kosovu i Metohiji i da nema nikakvih (priželjkivanih i podsticanih) podjela, raskola i razlaza po tom najvažnijem pitanju našeg naroda i države. Ako ćemo pošteno, Poruka Svetog arhijerejskog Sabora od 10. maja je sadržinski jača od Apela za odbranu Kosova i Metohije. Osnovna poruka Apela nije ništa drugo do osnovna nit filigranski precizno formulisane Saborske poruke o Kosovu i Metohiji.
Pored ove sličnosti u sadržaju, postoji i više razlika u percepciji. Prvo, najbliži saradnici predsjednika Aleksandra Vučića su ostali nijemi poslije objavljivanja Saborske poruke (Marko Đurić je u Drugom dnevniku RTS 12. maja uglavnom ponovio Vučićeve riječi). Nijesu, kao u slučaju Apela i mitropolita Amfilohija u božićne hladne dane 2018. godine, udarili svom silinom na Saborsku poruku (od ostalih se, poslije predsjednika Vučića, u „Danasu” javio Vuk Drašković čijoj je jeftinoj riječi jedino „umakao” Gospod Isus Hristos zbog toga što je u treći dan po Raspeću vaskrsao i posvjedočio tajnu Carstva Nebeskoga). Mediji bliski vlasti su ili prećutali ili marginalizovali Saborsku poruku.
Naciji se, poslije objavljivanja Saborske poruke o Kosovu i Metohiji, obratio predsjednik Vučić. I to je za uvažavanje u odnosu na onu januarsku hajku! Drugo, ton odgovora je drugačiji. Nije organizovana medijska hajka i haranga kao u januaru 2018. godine. I to je za uvažavanje! Da ne nabrajam dalje, jer je ovo dovoljno. Pažnju ću usmjeriti na sadržaj odgovora predsjednika Vučića o kome je, kako je rekao, „cio dan razmišljao” i da „odgovor, kakav god smislio, ne bi bio dovoljno dobar”.
Nerazumijevanje tajne KiM
Slažem se sa tim stavom predsjednika Vučića. Vidi se da je razmišljao o odgovoru Crkvi i javnosti na Saborsku poruku o Kosovu i Metohiji, a još bolje se vidi da njegov odgovor ne samo da nije dovoljno dobar nego da uopšte nije dobar. Da se, kojim slučajem, ne bi skretalo sa teme moram da legitimišem svoju poziciju i ukažem da nijesam Vučićev ni lični, ni porodični, ni politički, ni nacionalni, ni crkveni protivnik, ali jesam, kao i mnogi drugi, veoma zabrinut za Kosovo i Metohiju i svoj narod. Redove koje pišem uopšte ne stavljam u funkciju, kako predsjednik Vučić navodi u svom odgovoru, „udaranja političkog šamara”. Pišem ih kao Srbin i pravoslavni sveštenik, koji se već skoro tri decenije, na razne načine, upoznaje sa tajnom Kosova i Metohije kroz služenje u Crkvi Hristovoj.
Uočavam da predsjednik Vučić uopšte nije shvatio Saborsku poruku i njen smisao i značaj. Pokušavam da shvatim zašto Vučić ne može da razumije, kako je pogrešno naziva, „deklaraciju SPC o Kosovu”. Na žalost, po svemu se vidi da Vučić ne samo da nije upoznao tajnu Crkve u ovom Svetosavskom narodu nego je daleko i od površnog, tradicionalističkog doživljaja Crkve i vjere.
„Slavljenje izgubljenih bitaka”
Evidentno je da do njegovog razuma, srca i duše ne može da dopre tajna Svetosavskog i Svetolazarevskog Zavjeta, jer za njega postoji samo zemaljska horizontala. Ruku na srce, teško je onome ko je rođen i odrastao u komunističkoj državi, bez dubljeg pravoslavnog vaspitanja, žive vjere u Vaskrsenje Hristovo, posta, molitve i Svetog pričešća, da razumije riječ Srpske crkve o Kosovu i Metohiji.
Jer, razumom, politikom, ideologijom, partijom i državnom funkcijom se ne može shvatiti i objasniti vjekovno i današnje prisustvo Srpske crkve na Kosovu i Metohiji. Vučić još uvijek ne može da shvati da je na Kosovu i Metohiji već vjekovima poraženo sve što je logično i racionalno. I u prošlosti, a i u sadašnjosti. Sledstveno tome, i u budućnosti. Zato je kosovsko opredjeljenje za njega „mitologija” i ”slavljenje izgubljenih bitaka”.(Nastaviće se)